Deklaracija o kajkavskom jeziku

Ako je potrebno više od tisuću godina postojanja jezika kako bi se razlomio na dijalekte, kasnije na samostalne jezike (primjer latinskog), onda je barem zabavno pitanje koliko je zaista star hrvatski jezik i koliko su stari njegovi dijalekti, te na koncu, jesu li uopće dijalekti ili zaista jezici? U tom svjetlu spomenimo lingvističku revoluciju koja se zbila 12. siječnja 2015. činjenicom proglašenja kajkavskog dijalekta kajkavskim književnim jezikom (kod: ISO 639-3, Kjv). Time je kajkavski jezik započeo konačnu pobjedu nad višestoljetnim ugnjetavanjem koje traje od Bečkog dogovora 1850. tj. od 1918. godine kad je kajkavski jezik pristao postati samo kajkavskim dijalektom u ime zamisli o nekom zajedničkom južnoslavenskom jeziku. S jedne strane, proglašavan je minornim dijalektom hrvatskog jezika, a s druge strane, u slučaju da prva taktika propadne, dijalektom slovenskog kajkavskog. Povijesno govoreći, još u srednjem vijeku kajkavski se govorio u cijeloj gorskoj Hrvatskoj do samog Primorja i cijelom zapadnom Slavonijom do ruba istočne. Dakle, to je bio sve samo ne minoran dijalekt svojom rasprostranjenošću, djelima na kajkavskom, a na koncu, a možda i prije svega, svojom ljepotom. Danas se govori od Čabra i Fužina do Sunje i Pitomače, s nekoliko iznimaka na cijelom području sjeverozapadne Hrvatske, pa čak i u Kansas Cityju u SAD-u gdje neki arhaični oblik kajkavskog govori oko 20.000 ljudi. Krenimo od imena. Taj se jezik najčešće naziva kajkavski i kajkavština, točniji naziv bio bi kajkavica, a najtočniji käjkáfščina. Za ostale dijalekte käjkáfščine nije poznato sasvim točno, ali znamo kako se za zagrebačku käjkáfščinu mogu pronaći pouzdani i cijenom pristupačni džepni rječnici koji bi trebali pomoći u svladavanju barem nekih temelja našeg jezika, govora, izgovora, pa na koncu i pisma (primjerice käjkáfščina poznaje i čudnovate preglase koje svakako treba zapisivati). Kako god bilo, kajkavski jezik je potrebno uvesti kao službeni jezik uz hrvatski i u Ustav RH, kako zbog svakodnevnog umiranja jezika, tako i zbog ljepote istoga i to uz hrvatski jezik u područjima gdje kajkavski većinski prisutan u govornom jeziku. Kajkavcima treba dopustiti da svoj materinski jezik rabe ne samo privatno, nego i da ga uče u školi i da ga rabe u javnim i službenim prigodama. Ako se slažete s tim zahtjevom, potpišite peticiju. Hvala.