Uklonite spomenik Josipu Brozu Titu u Kumrovcu

 

Spomenik „Maršal Tito“ u Kumrovcu, rad kipara Antuna Augustinčića

Kumrovec – pored Titove rodne kuće, podignut 1948, miniran 2004. i ubrzo obnovljen

 

 

U civiliziranoj zemlji koja se pridržava svojih zakona, u Europi, nemoguće je veličati kulturu smrti, kvislinške režime smrti, režime koji su odgovorni za stotine tisuća nevinih ljudi koji su, doslovno, poklani u logorima. Upravo to predstavlja spomenik Maršalu Titu

 

Takovom spomeniku nije mjesto u Europi. Pokušajmo zamisliti spomenik Nicolae Ceauşescu, predsjedniku. Rumunjske, komunističke vođe zemlje. Upravo to predstavlja spomenik Josipu Brozu Titu u Hrvatskoj i takav spomenik treba ukloniti. 

 

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti (vidi članak svibanjska katastrofa) prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga. Sam pokolj započeo je 17. svibnja, a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Sudeći prema istraživanjima Vladimira Žerjavića čije se procjene uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci. To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put (ponekad u množini, Križni putevi), pa je danas izraz u općoj uporabi u Hrvatskoj (vidi članak Križni put (1945.)). Prethodno razjašnjenje:
Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, kako bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića, nego je zahtijevao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Danilo Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Nakon predaje, vojnici i civili vraćeni su na područje Jugoslavije. Druge grupe HOS-a, slovenskih domobrana i srpskih i crnogorskih četnika predavale su se na području Koruške tijekom prethodnih dana, te neke manje grupe nakon toga. Jugoslavenska armija je bila prisutna na području Koruške do 24. svibnja. Mnogi zarobljeni Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Srbi, koji su se ranije predali Britancima ili Amerikancima, bili su smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji; većina njih predana je Jugoslaviji, tj. komunističkoj vlasti.

Slijedilo je mučenje i pokolj koji se intenzivno nastavio sljedećih nekoliko mjeseci, kada su zarobljenici vođeni raznim putevima kroz cijelu Jugoslaviju i smještani u razne logore i zatvore, što je nazvano Križni put, a u manjem, ali još uvijek značajnom obujmu sve do 1948. godine. Samo manji broj zarobljenih ustaša i dužnosnika NDH izveden je pred prijeke sudove, a velika većina žrtava pobijena je bez ikakvog suda. Uvod:
Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitim okolnostima život izgubile stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no nisu uspjeli jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg.

Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas je simbol stradavanja Hrvata.

Upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja bila su najteža za hrvatski narod. Mnogi su, probijajući se kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni, prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnog pučanstva 15. svibnja 1945. na polju u austrijskom gradiću Bleiburgu, posredništvom zapadnih sila, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na milost i nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. Svi su oni, svrstani u zarobljeničke kolone, usmjereni u unutrašnjost komunističke Demokratske Federativne Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu svjedoče brojna stratišta od Maribora do Kočevja.
Hrvatska stradavanja u brojkama:
Bleiburška tragedija i Križni putovi ne sastoje se samo u brojevima-to je tek jedna komponenta koja će s vremenom možda izaći na vidjelo. No, vrlo je vjerojatno da se precizni statistički podaci o umrlima nikada neće doznati. Kosti tisuće njih leže ispod proplanka na Kočevskom rogu, u masovnim grobnicama izvan Šentvida, uz putove smrti između Kranja i Vršca, ili ih pak svake godine otkopavaju austrijski plugovi na poljima oko Bleiburga i na mjestu sovjetskog prihvatnog logora u Grazu. U različitim prigodama i s različitom motivacijom, broj žrtava na Bleiburgu navodi se veoma različito.

Bitno je, međutim, napomenuti da su procjene uglavnom iznosili političari i nestručne osobe koje je politika odabirala prema svojim interesima. Dosadašnje procjene, koje su pomoću čudnih matematičko-statističkih metoda navodili pojedini neškolovani demografi, govore o približno 300 000 smrtno stradalih stanovnika Hrvatske, ukupno, u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću. Prema tim autorima, u tom se broju nalazi nešto više od 200 000 Hrvata.

Naravno, svatko procjenjuje različito. U izvješću britanskih pilota, koji su sredinom svibnja 1945. nadlijetali sjeverozapadnu Sloveniju stoji podatak da se u kaotičnom pokretu prema austrijskoj granici približavalo više od pola milijuna vojnih i civilnih osoba. Prema izvješću jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 1949. navodi se da je jugoslavenska vojska u završnim vojnim operacijama 1945. zarobila 341 000 neprijateljskih vojnika, a od toga broja 100 000 je poginulo ili ubijeno. U nepotpunom, pak, izvješću specijalnih postrojbi Korpusa narodne obrane Jugoslavije(KNOJ) govori se o ubojstvu, ranjavanju i zarobljavanju približno 116 000 ustaša, četnika i pripadnika drugih neprijateljskih grupacija. U različitoj literaturi broj stradalih se kreće uglavnom između 200 000 i 500 000 ljudi.

Višegodišnjim istraživanjem, prof. dr. Mate Šimundić je prikupio podatke: u Dravogradu je masakrirano između 50 000 i 70 000 ljudi, u Mariboru je iskopana grobnica u duljini od 3000 metara u kojoj je ubijeno između 40 000 i 70 000 ljudi, na Bleiburgu je ubijeno oko 30 000 ljudi, a na 'marševima smrti' stradalo je oko 125 000 ljudi. U taj broj ulaze ljudi stradali na putu, te oni koji su završili u 'manjim, usputnim' logorima. Prema njemu, nakon Drugog svjetskog rata, stradalo je ukupno između 245 000 i 295 000 ljudi.

Potpišite ovu peticiju

By signing, I authorize LUSTRACIJA to hand over my signature to those who have power on this issue.


ILI

Primit ćete e-mail s poveznicom kako biste potvrdili svoj potpis. To ensure you receive our emails, please add info@peticija24.com to your address book or safe senders list.




Plaćeno oglašavanje

We will advertise this petition to 3000 people.

Learn more...

Facebook